Never coming home,never coming home.

nedjelja, 01.03.2009.

III.

klik-poslusajte. pjesma je savrsena. ^^

Dani su zaista brzo prolazili, tako je dosao i prvi dan listopada. Jesen mi nije bila jedno od drazih godisnjih doba. Da, voljela sam kisu, ali u Londonu je i tako bilo dovoljno kise bez obzira na godisnje doba. Nisam voljela onu umjerenu hladnocu, vjetar i hrpe lisca koje su okruzivale razlicite povrsine.
Bio je ponedjeljak, pocetak skolskog tjedna. Obicno sam se nisam tesko ustajala ujutro, ali nisam voljela osjetiti ujutro hladnocu na svojoj kosi i rukama, te sam bila prelijena za dizanje.

''Liesel!'', cula sam iritantni, ali ne dovoljno glasni glas moje majke. Njezini koraci sve vise su se priblizavali mojoj sobi, i vrata su se napokon otvorila.
''Liesel, znam da si budna..'' zastala je da vidi moju reakciju, no ja se nisam micala. ''Sedam je sati i bilo bi zaista lijepo od tebe da se ustanes.'' Nastavila je. Ja se i dalje nisam pomicala.''Dobro.'' zapuhala je i izasla iz sobe.

Ponekad, Jane mi se zaista cinila dobrom osobom, i cesto sam se zapitala jesam li ja ona sa teskim karakterom koja nikoga ne pusta blizu. Ipak, Jane me uvijek razuvjerila svojim postupcima.
Zapravo, bila je jako njezna osoba, mislim da je zalila i sama shvacala da ne zna biti mama. Nikada nije pokazivala svoje emocije, nije si mogla to dopustiti. Stogod da je otac rekao, bio je u pravu, po njezinom misljenju. Ja sam imala uzasne iritacije na takve stvari, ulizivanja i slicno. No, jos uvijek sam se znala suzdrzati od svojih napadaja.

Ipak sam se ustala iz kreveta i odvukla se do kupaonice obaviti sve sto sam trebala. Dok sam cetkala zube, zazvonio je mobitel. Bila je to Emma.
Samo sam prihvatila poziv i cekala da pocne pricati, jer nisam bila u mogucnosti razgovora s cetkicom u ustima.

''Nemam love. Ne zuri na bus, zakasnila si. Smrdi po mlijeku.'' I tu se razgovor prekinuo. Ispustila sam cetkicu i blago se nasmijala, te se zurno pocela oblaciti.

''Jaaanee?'' proderala sam se vrlo glasno. Dosla je cim sam sam zavrsila s dernjavom.

''Zaista, Liesel, biti ces kaznjena za svoje ispade. Ne zelim od tebe cuti moje ime, postoje i drugi nacini za nazivanje vlastitih roditelja.'', rekla mi je i zakolutala ocima. ''Izvoli?''

''Jane, mozes me voziti u skolu? Zakasnila sam na autobus.''

''Mama, hoces li me voziti u skolu, molim te?'' rekla je Jane pokusavajuci me imitirati, s ocitom zeljom da ja budem tako pristojna.

Otpuhala sam si kosu sa lica, a zatim joj se samo nacerila.

''Hoces ili ne?'' samo sam ponovila bez ikakve sanse za suradnjom.

Pogledala me bezvoljno i samo izasla iz sobe.

Nakon nekoliko minuta i ja i Jane smo bile u njezinom automobilu, a meni je na usnama bio neki pobjednicki smjesak.

***
Emma i ja nasle smo se na straznjem ulazu iza skole, i skupa krenule sporednim hodnikom.

''Matematika.'', rekla je Emma i nezadovoljno uzahnula. Ja sam vec krenula otvoriti usta i predloziti svoju zanimljivu ideju, da markiramo, naravno, ali ona je bila brza od mene.
''Nema apsolutno nikakve sanse da markiram. A i ti bi mogla prestati, znas. Pretjerujes. Imas jako puno neopravdanih.'' rekla je zapovjednicki. Proizvela sam samo neki razocarani zvuk i krenula u ucionicu.

Profesorica matematike je bila niska i sicusna osoba duge smede kose uvijek slozene u pundu. Imala je jako los vid, ali odbijala je nositi naocala jer bi time 'priznala svoje godine'. Pricala je cudnim spanjolskim naglascima, ali cinila se dobrocudnom osobom. Uvijek je ulazila u razred sa hrpom knjiga, vecom od nje same; a to je napravila i danas. Ispustila je knjige na veliki uciteljski stol i stala ispred razreda. Emma i ja sjedile smo u srednjoj klupi ravno ispred nje, pa je cesto bilo tesko zaustaviti napadaje smijeha na njezine odjevne kombinacije. Cesto je nosila kricave boje pomjesane sa pastelnima i razlicite marame oko vrata, sto nas je sve zabavljalo.

''Dobar dan djeca.'', rekla je, naravno, na svoj nacin. ''Danas cemo prije nego poceti sat, moram reci nesto.'' Nastavila je. Njezini govori nikada nisu izazvali smijanje u razredu, jer smo svi vec bili naviknuti, cak i ja. London je pocinjao biti dom.
''Deseti je mjesec. Profesori su odlucili umjesto plesa za Bozic da imaju ples za jesen. Svi ucenici trece i cetvrta godina moraju doci.''

Ostala sam ukipljena na stolici. Ples? Kakav sad ples? Bezveze. Markirati cemo i to.

I cim sam to rekla sama sebi, profesorica je, kao da je znala rekla : ''Svi koji odluce ne dolaziti ili markiraju, ce biti ukor.''

Nezadovoljstvo se vidilo na licima nekolicine ucenika, ali vecinu uopce nije bilo briga. Mislim, ples? To zaista nije imalo smisla. Haljine? I ja. Stvano losa kombinacija.

''Ples cemo biti u petak.'' Rekla je profesorica.

Jenny je napravila uzasnutu facu, kao da je spremna pocet plakat. Naravno, ona je bila presretna zbog plesa, ipak je to navijacicama smisao zivota. Njoj dati samo 5 dana da izabere svoju haljinu bilo je jednako smrtnoj kazni. Gdje je kraj idiotizmu?

''Da, Jenny, ovaj petak.'' Glasno je i sarkasticno dobacila Taylor. ''Isuse, petak je onak predivan dan da ja onak jedva cekam taj ples jer ce onak bit predivno da je to predobro al onak samo 5 dana je ful premalo da ja izgledam zadivljujce iako ja znam da ja onak uvijek izgledam zadivljujuce...'' Taylor je pocela oponasati Jenny, dok ju je ona pokusavala ignorirati sa ljutnjom u ocima.
O da, petak ce biti los dan.

***
[znam da je post katastrofa.-.- nisam imala inspiracije. al to je samo da mogu nastaviti dalje s pricom tako ispalo.]

01.03.2009. u 16:41 • 14 Komentara • Print • #

srijeda, 25.02.2009.

II.

Iznutra, skola je bila zaista modena, jako drugacija od Berlinske. U predvorju, veliki hodnik ispunjen radovima bivskih ucenika i jedan ormar, boje tresnje, sasvim u kutu, gdje su se nakupljali skolski pehari i medalje. Lijevo, jos uvijek u predovrju, nalazila se velika pozornica za skolske priredbe, na kojemu su sada bili poslozeni instrumenti i glazbala. Ucionica je bilo zaista puno, i sve su bile jednako velike i opremljene svime potrebnim za rad.
Skola iznutra me odusevila, zamisljala sam kakve su onda ostale skole u kojima ima vise ucenika.
Berlinske skole bile su vrlo siromasne i stare, bio je to veliki kulturni grad sa mnogim zanemnitostima i velikom povijescu, ali skole i bolnice ostale su od rata i bile ruglo grada. Berlin je jos uvijek bio grad droge i kaosa u koji se nisam zeljela vratiti, jednostavno ga nisam smatrala domom.

Prvi skolski dan je prosao zaista neobicno. Taj isti dan, u razred je doslo jos 5 novih ucenika i osjecala sam se sasvim nebitno, mozda sam ipak zeljela malo vise pozornosti. Ljudi koje sam upoznala nisu mi bili nimalo zanimljivi. Bile su tu skupine, one uobicajne grupice. Navijacice, sminkeri, zgodni sportasi, informaticari i glazbenici, dvije djevojke iz Indije, prosjecne dobre ucenice, skupina nerazumnih metalaca koja je mrzila zivot, i ostali koji su djelovali individualno.

Zeljela sam nesto vise od Londona.

Nekoliko tjedana kasnije, pocela sam se druziti sa Emmom. Emma je bila divna. Ono sto sam mrzila u Berlinu, tu sam voljela. Bila je naivna, ali nije se povodila i ipak je bila drugacija. Nije pripadala u niti jednu skupinu i nisam ju cesto vidala pri samom dolasku u skolu. Imala je nekoliko prijatelja, koje nikada nisam razumjela, oni su bili ono sto sam ja zeljela.
Upoznala sam ju na nimalo zanimljiv nacin , moji roditelji su mi placali instrukcije iz fizike, a i Emma je isla na njih, i mrzila ih jednako kao i ja. Ona je bila meni bliska jer je razmisljala na dobre nacine. Na moje nacine. Bila je zaista pametna djevojka, ali s puno ogranicenja. Nije vjerovala u nista sto nije mogla vidjeti, kao ni ja. Nikad nije pusila, pila, niti nista gore. Emma je bila gospodicna. I postala moja najbolja prijateljica. Kasnije, droga nas je razdvojila.

''Strasno.'', rekla mi je dok smo polako koracala prema ucionici engleskog jezika. ''Ocjene su mi se potpuno pogorsale ove godine, ne znam sto cu. Starci pizde zbog neopravdanih, kazu da nikada nisam bila takva.''

Svaka Emmina psovka mi je bila smijesna, ona nikada nije psovala, kao sto sam rekla, bila je gospodicna. Osjecala sam se krivom svaki puta kada sam odlazila kod nje, njezini roditelji su mislili da ja radim buntovnicu od njihove kceri, od princeze.

Bilo mi je pomalo neugodno i dok je govorila o svojim ocjenama, jer ja sam bila puno gora od nje. Ona je vecinom bila odlicna, sada su joj ocjene spale na vrlo dobre i neke trojke. Ja sam prolazila sa 3, ali to mi nikada nije predstavljalo razliku. Otisla bih iz skole cesto, imala sam puno neopravdanih, ali to sam radila samo zato sto sam znala da nikoga nije briga. Jane to sigurno nece gledati, a otac je prezaposlen.
Zapravo, ja zaista nisam bila losa, nisam bila poremecena i nisam se ponasala tako, samo mi tada nije bilo bitno. Sa Emmom, bilo je bitno, ona je bila moj uzor, na neki nacin.

Ona je bila osoba sa osmijehom, koja pogledom reze sivilo.

''Hajdemo ne ici na engleski, umorna sam od danasnjeg dana.'', predlozila sam.

''Ne, potrebni su mi ovi sati. Ozbiljno se zelim upisati na fakultet, neki barem prosjecne kvalitete, ne zelim propasti ovdje.'', odgovorila mi je.

''Emma, pretjerujes. Daj, treca smo godina, uopce nije bitno. Zasto to tako ozbiljno shvacas, to je jedan sat engleskog? Svasta.'', pozdravila sam ju i okrenula se prema hodniku koji je vodio na straznji izlaz, a ona je usla u ucionicu.

Izasla sam iz skole brzim korakom, ipak sam imala neki strah da budem videna. Tesko sam se privikavala na ovdasnje profesore, u Londonu je zapravo i postojala kazna i dopusna nastava za svaki sat koji markiramo, sto u Berlinu, u privatnoj skoli nikada nije bio slucaj.

Skola izvana bila je prosjecno uredena, zapravo nije bila nista posebno, ali ipak, to je bio London. Presvucen u veliko sivilo ispunjeno uzaludnim pokusajima zivota, klizio je kao pjescani sat kroz sve. Cak i kada je bilo lijepo vrijeme, London je bio nekako tmuran. Veliki natpis stajao je ispred skole, vec sam oguljen od stare boje, isaran svakakvim prostotama i ilustracijama slobodnih skolskih umjetnika i huligana. Prosla sam pored vodoskoka koji je izbacivao jednu te istu sivu vodu, ispranu monotonijom i svime onime sto je dodatno bacalo u neku depresiju. Ali ja sam to zavoljela. Sivilo i hladnoca daju onaj osjecaj sigurnosti i prisnosti, samo to treba naci. Britanci su bili zaista neobicni ljudi, ali i njih je bilo lako voljeti. Nisu bili pristupacni, svi su bili bahati i osjecali se na visoj razini od mene, koja ocito, nisam imala njihov naglasak, kulturu, i stvari koje su me po njihovim mjerilima cinile covijekom. Profesori su me svi pogledavali ispod oka, kao da ne zivimo u danasnjici.

Skrenula sam lijevo odmah poslije vodoskoka, kraj stare trgovine antikvitetima, i izvadila jednu cigaretu iz nove kozne torbe.

''Smijem ja jednu?'' upitao me glas koji, naravno, nisam prepoznala.

Cinjenica sto me svaka osoba koju upoznam mora na isti nacin stupiti u kontakt samnom, uzvicima preko ramena, nasmijala me.
Okrenula sam se brzo i pazljivo, u strahu od nekih beskucnika ili pomahnitalih pedofila. Inace, nisam bila osoba puna strahova, ali toliko dobro nisam poznavala grad.

''Ovisi.'', odgovorila sam kada sam vidjela privlacnu priliku iza mene. Namignula sam na neki glupi nacin koji sam samo ja mogla prepoznati, da bih, navodno, ispala zanimljiva. ''Jebemu, ne znam namignuti.'', rekla sam sama sebi zaista tiho.

''O cemu ovisi?'' upitao me stranac.

''Hm. Tko si ti?'' upitala sam, dok sam potiskivla neki glupi osjecaj u sebi. Sada me zaista pocinjalo zabrinjavati sto 'osvajam' decka kojeg nikad prije nisam vidjela na mjestu na kojem nikada prije nisam bila, bez ikakvog nacina da mu pobjegnem u bilo kakvoj situaciji. Glupa sam, svjedno. Moram nekako uvjeriti samu sebe da mozda ovaj grad nece biti potpuni promasaj.

''Zovem se William. U trecem sam razredu, kao i ti, samo suprotno odjeljenje, drugi razred. Imam 17 godina i trenutacno markiram kemiju, nemam nikakvog interesa da te silujem ili nesto, no zaista bi mi dobro dosla cigareta, objecajem da cu ju vratiti novom.''

Sacekala sam nekoliko trenutaka, a onda mu pruzila cigaretu.

''Kakvo je to sranje?'', upitao je nakon prvog dima.
''Sranje? O cemu ti pricas? Nije sranje, nemas ukusa.'' Nasmijesila sam se. ''Uostalom, nitko te nije trazio da uzmes.''

Uzvratio mi je polovicnim osmijehom.

''Bljah. Dobro, nisu tako lose. Ali svjedno, ne znas sto propusas.'' Rekao je.

Ostala sam razgovarati s njime jos pola sata kod stare trgovine. Bio je zanimljiv, ali ne dovoljno. Barem sam tako mislila. A ipak, od te je srijede svaki dan dolazio kod trgovine pusiti lose cigarete samnom i dijeliti tisinu. William je postao moj najbolji prijatelj.

I bila sam sretna. Neko vrijeme.

25.02.2009. u 16:34 • 9 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.02.2009.

I.

Nisam voljela Njemacku, zaista nisam. Ogranicila me u svakom smislu te rijeci. Imala sam samo nekoliko mjeseci kada su se moji roditelji udali i preselili ovdje iz Glasgowa. Moja majka, Jane, ona je imala samo mene, a moj tata bahati stav i nasljedstvo. I tako sam ja izrasla u njihovu porculansku lutku. Ne mogu reci da sam imala lose djetinjstvo, dobila sam sve sto sam pozeljela, ali zapravo nisam imala nikoga. Moj otac je vrlo povrsan i plitak covjek kojeg podnosim jer je nuzan u mom zivotu do punoljetnosti. Majka je bila obicna seljanka sa niskim stupnjem skolovanja kada su se upoznali, a otac je morao stupiti u brak zbog nasljedstva njegove tada tesko bolesne majke. Za mene, to je bio odvratan nacin zivljenja.

Danas?
Danas sam napunila 17 godina i prozivjela prvih mjesec dana odkad smo u Londonu. Preselili smo se ovdje zbog ocevih poslovnih prilika, naravno. Otac je odvjetnik, i radi u svojemu privatnome uredu koji mu, kako kaze: ''Donosi sve sto nas cini bogatima.'' Jane je inzistirala da se vratimo bas ovdje, jer je jedina metropola u kojoj se ona snasla i imala priliku zaposliti. Od tih njezinih obecanja da ce napokon i ona pruzati neke izvore novaca ovaj obitelji, ocekivano, nije bilo nicega, ja sam samo dobila jednu priliku da u novom okruzenju postanem jos cudnija.

Nisam bila dobra ucenica. Zapravo, smatrala sam se izuzetno inteligentnom i sposobnom osobom, ali bila sam prelijena za ista, tako sam bila ucena, jer dobivala sam sve sto sam zeljela. Nisam voljela stav svoje obitelji, ali sam postala takva. Jane me upisala u privatnu gimnaziju smjestenu nekoliko ulica od naseg novog stana. Cijelog svog zivota isla sam samo u privatne skole koje su se placale, sto sam kasnije vidjela kao vrlo losu odluku. S novcima je dolazilo sve, cak i moje ''znanje''.
Snalazenje u Londonu mi nije bilo tesko, jezik i grad sam dobro poznavala, a ostalo mi niti bilo bitno, jedino sto me ''drzalo'' bilo je sto vise nema Berlina.

Stanje izmedu mojih roditelja se samo pogorsavalo. Otac je stalno imao izlijeve bijesa jer Jane nema posao, a Jane je ludila jer je ocev posao propadao u Londonu. Ja sam imala placeno svoje skolovanje, a to je sve sto mi je trebalo, i njihove svade sam prestala slusati time sto me je sve manje bilo kuci.

3. rujna, tjedan dana nakon mog rodendana, pocela je moja prva skolska godina u Londonu. Toga jutra, na skolskoj autobusnoj stanici je uzasno zaudaralo po vlagi i nekom ustajalom siru, bio je to miris na kojeg nisam bila naviknuta, ali ocito se i to moralo promjeniti. Do mene je dosla djevojka sa plavom valovitom kosom i skladnom linijom. Imala je prekrasno lice, ali ispunjeno nekakvom umisljenosti.

''Hm, poznajemo li se?'', rekla je nakon samo nekoliko trenutaka i odmjerila me okom, kao da nisam na njezinoj razini.

''Ne.'' odogovorila sam joj. ''Ja sam Liesel, drago mi je. Ti si..? '', navukla sam neku laznu ljubaznost, da ipak imam nesto ovdje, no nije mi bas isto. Njezine sitne prjekorne oci gledale su me bez zastajanja.

''Liesel? Hm, od kuda si ti?''

Odjednom je vlaga u zraku bila sve prisutnija. Ja sam polako gubila volju za razgovorom s takvom osobom, ocito moji zivci nisu bili tako izdrzljivi.
''Njemacka.'' Odgovorila sam prilicno glasno.

Tocno u tome trenutku, jedan crni sportski automobil zaustavio se ispred stanice i brzo zakocio na sivom sljunku ceste.
Djevojka se nasmijesila cim je pogledala automobil, a osoba u njemu je otvorila prozor.

''Taylor, trebas prijevoz?'' upitao je jedan zgodni decko u autu.

Ona je samo usla u automobil bez pozdrava i odjurila cestom.

''Kucka.'', rekla sam prema automobilu i nasmijesila se sarkasticno.

***
Autobus sa samo nekoliko ucenika i starica zaustavio se ispred velike zgrade koja je izgledala kao i svaka druga ovdje – siva sa ogromnim prozorima po kojima je kisa nemilice padala. Svidao mi se London.

Skola je bila ogromna, ali manja od one u Berlinu. Hrpe ucenika izlazile su iz luksuznih automobila njihovih roditelja, ali vecinom sami, te su se cim su izasli, skupili u male skupine odredenih prema osobinama i ''vrijednostima'' u srednjoj skoli. Bila sam naviknuta na takve grupice, u Berlinu sam ja bila medu onim cudnjikavim imformaticarima i violinistima. Odlucila sam da ove godine to nece biti slucaj.

Nisam znala kako da se ponasam, koliko god mi je bilo svejedno za to kako cu biti prihvacena, mrzila sam osjecati sve one oci i poglede na meni.

''Hej, cekaj.'', cula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala nisku osobu plave kose.
''Ja sam Jenny, drago mi je!''-rekla je.
Imala je previse sanjarski pogled za tako nesto, London je bio previse sivi grad za ljubazne ljude, cinilo mi se.
''Mhm. Ja sam Liesel.'' Odgovorila sam joj i nastavila sporo hodati prema prednjem ulazu u skolu.
''Znam tko si, culi smo da dolazis u nas razred. Ja sam predsjednica Ucenickog vijeca. Imas prekrasno ime. Sigurno ce ti biti divno u Londonu, ovo je prekrasan grad, samo ga moras upoznati. I skola nije losa, samo se moras naviknuti. Sigurna sam da ce nam biti divno. Ja sam voda navijacica, mozes nam se pridruziti, imamo jedno slobodno mjesto..Mi smo savrsena ekipa za druzenje, samo se nas moras drzati...''

Jenny mi se nije cinila simpaticnom osobom, koliko god sam pokusavala samu sebe uvjeriti u suprotno. Bila je kao diktator, i neprestano je pricala. Plavokose dream-team cure sa prezgodnim deckima iz pickastih romanticnih komedija su me iritirale. Zeljela sam nesto drugacije.
Nisam voljela osobe koje puno pricaju, vise volim znati dijeliti tisinu.
''Ne, ali zahvaljujem se na ponudi.'' Rekla sam i usla u glavni hodnik skole. I u tih sat vremena, osjecala sam se tako iscrpljeno, kao u godinu dana u Berlinu.

Zivot je tek poceo.

***