Never coming home,never coming home.

srijeda, 25.02.2009.

II.

Iznutra, skola je bila zaista modena, jako drugacija od Berlinske. U predvorju, veliki hodnik ispunjen radovima bivskih ucenika i jedan ormar, boje tresnje, sasvim u kutu, gdje su se nakupljali skolski pehari i medalje. Lijevo, jos uvijek u predovrju, nalazila se velika pozornica za skolske priredbe, na kojemu su sada bili poslozeni instrumenti i glazbala. Ucionica je bilo zaista puno, i sve su bile jednako velike i opremljene svime potrebnim za rad.
Skola iznutra me odusevila, zamisljala sam kakve su onda ostale skole u kojima ima vise ucenika.
Berlinske skole bile su vrlo siromasne i stare, bio je to veliki kulturni grad sa mnogim zanemnitostima i velikom povijescu, ali skole i bolnice ostale su od rata i bile ruglo grada. Berlin je jos uvijek bio grad droge i kaosa u koji se nisam zeljela vratiti, jednostavno ga nisam smatrala domom.

Prvi skolski dan je prosao zaista neobicno. Taj isti dan, u razred je doslo jos 5 novih ucenika i osjecala sam se sasvim nebitno, mozda sam ipak zeljela malo vise pozornosti. Ljudi koje sam upoznala nisu mi bili nimalo zanimljivi. Bile su tu skupine, one uobicajne grupice. Navijacice, sminkeri, zgodni sportasi, informaticari i glazbenici, dvije djevojke iz Indije, prosjecne dobre ucenice, skupina nerazumnih metalaca koja je mrzila zivot, i ostali koji su djelovali individualno.

Zeljela sam nesto vise od Londona.

Nekoliko tjedana kasnije, pocela sam se druziti sa Emmom. Emma je bila divna. Ono sto sam mrzila u Berlinu, tu sam voljela. Bila je naivna, ali nije se povodila i ipak je bila drugacija. Nije pripadala u niti jednu skupinu i nisam ju cesto vidala pri samom dolasku u skolu. Imala je nekoliko prijatelja, koje nikada nisam razumjela, oni su bili ono sto sam ja zeljela.
Upoznala sam ju na nimalo zanimljiv nacin , moji roditelji su mi placali instrukcije iz fizike, a i Emma je isla na njih, i mrzila ih jednako kao i ja. Ona je bila meni bliska jer je razmisljala na dobre nacine. Na moje nacine. Bila je zaista pametna djevojka, ali s puno ogranicenja. Nije vjerovala u nista sto nije mogla vidjeti, kao ni ja. Nikad nije pusila, pila, niti nista gore. Emma je bila gospodicna. I postala moja najbolja prijateljica. Kasnije, droga nas je razdvojila.

''Strasno.'', rekla mi je dok smo polako koracala prema ucionici engleskog jezika. ''Ocjene su mi se potpuno pogorsale ove godine, ne znam sto cu. Starci pizde zbog neopravdanih, kazu da nikada nisam bila takva.''

Svaka Emmina psovka mi je bila smijesna, ona nikada nije psovala, kao sto sam rekla, bila je gospodicna. Osjecala sam se krivom svaki puta kada sam odlazila kod nje, njezini roditelji su mislili da ja radim buntovnicu od njihove kceri, od princeze.

Bilo mi je pomalo neugodno i dok je govorila o svojim ocjenama, jer ja sam bila puno gora od nje. Ona je vecinom bila odlicna, sada su joj ocjene spale na vrlo dobre i neke trojke. Ja sam prolazila sa 3, ali to mi nikada nije predstavljalo razliku. Otisla bih iz skole cesto, imala sam puno neopravdanih, ali to sam radila samo zato sto sam znala da nikoga nije briga. Jane to sigurno nece gledati, a otac je prezaposlen.
Zapravo, ja zaista nisam bila losa, nisam bila poremecena i nisam se ponasala tako, samo mi tada nije bilo bitno. Sa Emmom, bilo je bitno, ona je bila moj uzor, na neki nacin.

Ona je bila osoba sa osmijehom, koja pogledom reze sivilo.

''Hajdemo ne ici na engleski, umorna sam od danasnjeg dana.'', predlozila sam.

''Ne, potrebni su mi ovi sati. Ozbiljno se zelim upisati na fakultet, neki barem prosjecne kvalitete, ne zelim propasti ovdje.'', odgovorila mi je.

''Emma, pretjerujes. Daj, treca smo godina, uopce nije bitno. Zasto to tako ozbiljno shvacas, to je jedan sat engleskog? Svasta.'', pozdravila sam ju i okrenula se prema hodniku koji je vodio na straznji izlaz, a ona je usla u ucionicu.

Izasla sam iz skole brzim korakom, ipak sam imala neki strah da budem videna. Tesko sam se privikavala na ovdasnje profesore, u Londonu je zapravo i postojala kazna i dopusna nastava za svaki sat koji markiramo, sto u Berlinu, u privatnoj skoli nikada nije bio slucaj.

Skola izvana bila je prosjecno uredena, zapravo nije bila nista posebno, ali ipak, to je bio London. Presvucen u veliko sivilo ispunjeno uzaludnim pokusajima zivota, klizio je kao pjescani sat kroz sve. Cak i kada je bilo lijepo vrijeme, London je bio nekako tmuran. Veliki natpis stajao je ispred skole, vec sam oguljen od stare boje, isaran svakakvim prostotama i ilustracijama slobodnih skolskih umjetnika i huligana. Prosla sam pored vodoskoka koji je izbacivao jednu te istu sivu vodu, ispranu monotonijom i svime onime sto je dodatno bacalo u neku depresiju. Ali ja sam to zavoljela. Sivilo i hladnoca daju onaj osjecaj sigurnosti i prisnosti, samo to treba naci. Britanci su bili zaista neobicni ljudi, ali i njih je bilo lako voljeti. Nisu bili pristupacni, svi su bili bahati i osjecali se na visoj razini od mene, koja ocito, nisam imala njihov naglasak, kulturu, i stvari koje su me po njihovim mjerilima cinile covijekom. Profesori su me svi pogledavali ispod oka, kao da ne zivimo u danasnjici.

Skrenula sam lijevo odmah poslije vodoskoka, kraj stare trgovine antikvitetima, i izvadila jednu cigaretu iz nove kozne torbe.

''Smijem ja jednu?'' upitao me glas koji, naravno, nisam prepoznala.

Cinjenica sto me svaka osoba koju upoznam mora na isti nacin stupiti u kontakt samnom, uzvicima preko ramena, nasmijala me.
Okrenula sam se brzo i pazljivo, u strahu od nekih beskucnika ili pomahnitalih pedofila. Inace, nisam bila osoba puna strahova, ali toliko dobro nisam poznavala grad.

''Ovisi.'', odgovorila sam kada sam vidjela privlacnu priliku iza mene. Namignula sam na neki glupi nacin koji sam samo ja mogla prepoznati, da bih, navodno, ispala zanimljiva. ''Jebemu, ne znam namignuti.'', rekla sam sama sebi zaista tiho.

''O cemu ovisi?'' upitao me stranac.

''Hm. Tko si ti?'' upitala sam, dok sam potiskivla neki glupi osjecaj u sebi. Sada me zaista pocinjalo zabrinjavati sto 'osvajam' decka kojeg nikad prije nisam vidjela na mjestu na kojem nikada prije nisam bila, bez ikakvog nacina da mu pobjegnem u bilo kakvoj situaciji. Glupa sam, svjedno. Moram nekako uvjeriti samu sebe da mozda ovaj grad nece biti potpuni promasaj.

''Zovem se William. U trecem sam razredu, kao i ti, samo suprotno odjeljenje, drugi razred. Imam 17 godina i trenutacno markiram kemiju, nemam nikakvog interesa da te silujem ili nesto, no zaista bi mi dobro dosla cigareta, objecajem da cu ju vratiti novom.''

Sacekala sam nekoliko trenutaka, a onda mu pruzila cigaretu.

''Kakvo je to sranje?'', upitao je nakon prvog dima.
''Sranje? O cemu ti pricas? Nije sranje, nemas ukusa.'' Nasmijesila sam se. ''Uostalom, nitko te nije trazio da uzmes.''

Uzvratio mi je polovicnim osmijehom.

''Bljah. Dobro, nisu tako lose. Ali svjedno, ne znas sto propusas.'' Rekao je.

Ostala sam razgovarati s njime jos pola sata kod stare trgovine. Bio je zanimljiv, ali ne dovoljno. Barem sam tako mislila. A ipak, od te je srijede svaki dan dolazio kod trgovine pusiti lose cigarete samnom i dijeliti tisinu. William je postao moj najbolji prijatelj.

I bila sam sretna. Neko vrijeme.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv