Never coming home,never coming home.

nedjelja, 22.02.2009.

I.

Nisam voljela Njemacku, zaista nisam. Ogranicila me u svakom smislu te rijeci. Imala sam samo nekoliko mjeseci kada su se moji roditelji udali i preselili ovdje iz Glasgowa. Moja majka, Jane, ona je imala samo mene, a moj tata bahati stav i nasljedstvo. I tako sam ja izrasla u njihovu porculansku lutku. Ne mogu reci da sam imala lose djetinjstvo, dobila sam sve sto sam pozeljela, ali zapravo nisam imala nikoga. Moj otac je vrlo povrsan i plitak covjek kojeg podnosim jer je nuzan u mom zivotu do punoljetnosti. Majka je bila obicna seljanka sa niskim stupnjem skolovanja kada su se upoznali, a otac je morao stupiti u brak zbog nasljedstva njegove tada tesko bolesne majke. Za mene, to je bio odvratan nacin zivljenja.

Danas?
Danas sam napunila 17 godina i prozivjela prvih mjesec dana odkad smo u Londonu. Preselili smo se ovdje zbog ocevih poslovnih prilika, naravno. Otac je odvjetnik, i radi u svojemu privatnome uredu koji mu, kako kaze: ''Donosi sve sto nas cini bogatima.'' Jane je inzistirala da se vratimo bas ovdje, jer je jedina metropola u kojoj se ona snasla i imala priliku zaposliti. Od tih njezinih obecanja da ce napokon i ona pruzati neke izvore novaca ovaj obitelji, ocekivano, nije bilo nicega, ja sam samo dobila jednu priliku da u novom okruzenju postanem jos cudnija.

Nisam bila dobra ucenica. Zapravo, smatrala sam se izuzetno inteligentnom i sposobnom osobom, ali bila sam prelijena za ista, tako sam bila ucena, jer dobivala sam sve sto sam zeljela. Nisam voljela stav svoje obitelji, ali sam postala takva. Jane me upisala u privatnu gimnaziju smjestenu nekoliko ulica od naseg novog stana. Cijelog svog zivota isla sam samo u privatne skole koje su se placale, sto sam kasnije vidjela kao vrlo losu odluku. S novcima je dolazilo sve, cak i moje ''znanje''.
Snalazenje u Londonu mi nije bilo tesko, jezik i grad sam dobro poznavala, a ostalo mi niti bilo bitno, jedino sto me ''drzalo'' bilo je sto vise nema Berlina.

Stanje izmedu mojih roditelja se samo pogorsavalo. Otac je stalno imao izlijeve bijesa jer Jane nema posao, a Jane je ludila jer je ocev posao propadao u Londonu. Ja sam imala placeno svoje skolovanje, a to je sve sto mi je trebalo, i njihove svade sam prestala slusati time sto me je sve manje bilo kuci.

3. rujna, tjedan dana nakon mog rodendana, pocela je moja prva skolska godina u Londonu. Toga jutra, na skolskoj autobusnoj stanici je uzasno zaudaralo po vlagi i nekom ustajalom siru, bio je to miris na kojeg nisam bila naviknuta, ali ocito se i to moralo promjeniti. Do mene je dosla djevojka sa plavom valovitom kosom i skladnom linijom. Imala je prekrasno lice, ali ispunjeno nekakvom umisljenosti.

''Hm, poznajemo li se?'', rekla je nakon samo nekoliko trenutaka i odmjerila me okom, kao da nisam na njezinoj razini.

''Ne.'' odogovorila sam joj. ''Ja sam Liesel, drago mi je. Ti si..? '', navukla sam neku laznu ljubaznost, da ipak imam nesto ovdje, no nije mi bas isto. Njezine sitne prjekorne oci gledale su me bez zastajanja.

''Liesel? Hm, od kuda si ti?''

Odjednom je vlaga u zraku bila sve prisutnija. Ja sam polako gubila volju za razgovorom s takvom osobom, ocito moji zivci nisu bili tako izdrzljivi.
''Njemacka.'' Odgovorila sam prilicno glasno.

Tocno u tome trenutku, jedan crni sportski automobil zaustavio se ispred stanice i brzo zakocio na sivom sljunku ceste.
Djevojka se nasmijesila cim je pogledala automobil, a osoba u njemu je otvorila prozor.

''Taylor, trebas prijevoz?'' upitao je jedan zgodni decko u autu.

Ona je samo usla u automobil bez pozdrava i odjurila cestom.

''Kucka.'', rekla sam prema automobilu i nasmijesila se sarkasticno.

***
Autobus sa samo nekoliko ucenika i starica zaustavio se ispred velike zgrade koja je izgledala kao i svaka druga ovdje – siva sa ogromnim prozorima po kojima je kisa nemilice padala. Svidao mi se London.

Skola je bila ogromna, ali manja od one u Berlinu. Hrpe ucenika izlazile su iz luksuznih automobila njihovih roditelja, ali vecinom sami, te su se cim su izasli, skupili u male skupine odredenih prema osobinama i ''vrijednostima'' u srednjoj skoli. Bila sam naviknuta na takve grupice, u Berlinu sam ja bila medu onim cudnjikavim imformaticarima i violinistima. Odlucila sam da ove godine to nece biti slucaj.

Nisam znala kako da se ponasam, koliko god mi je bilo svejedno za to kako cu biti prihvacena, mrzila sam osjecati sve one oci i poglede na meni.

''Hej, cekaj.'', cula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala nisku osobu plave kose.
''Ja sam Jenny, drago mi je!''-rekla je.
Imala je previse sanjarski pogled za tako nesto, London je bio previse sivi grad za ljubazne ljude, cinilo mi se.
''Mhm. Ja sam Liesel.'' Odgovorila sam joj i nastavila sporo hodati prema prednjem ulazu u skolu.
''Znam tko si, culi smo da dolazis u nas razred. Ja sam predsjednica Ucenickog vijeca. Imas prekrasno ime. Sigurno ce ti biti divno u Londonu, ovo je prekrasan grad, samo ga moras upoznati. I skola nije losa, samo se moras naviknuti. Sigurna sam da ce nam biti divno. Ja sam voda navijacica, mozes nam se pridruziti, imamo jedno slobodno mjesto..Mi smo savrsena ekipa za druzenje, samo se nas moras drzati...''

Jenny mi se nije cinila simpaticnom osobom, koliko god sam pokusavala samu sebe uvjeriti u suprotno. Bila je kao diktator, i neprestano je pricala. Plavokose dream-team cure sa prezgodnim deckima iz pickastih romanticnih komedija su me iritirale. Zeljela sam nesto drugacije.
Nisam voljela osobe koje puno pricaju, vise volim znati dijeliti tisinu.
''Ne, ali zahvaljujem se na ponudi.'' Rekla sam i usla u glavni hodnik skole. I u tih sat vremena, osjecala sam se tako iscrpljeno, kao u godinu dana u Berlinu.

Zivot je tek poceo.

***

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv